“Ono sto cini ljepotu nevidljivo je…Najvaznije je ono nevidljivo”
Antoan de Sent-Egziperi
Egziperi (koji je sebe iznad svega smatrao pilotom) je ovu pricu posvecenu malim ljudima, a za velike, izdao samo godinu dana prije nego sto ce nestati u avionskoj nesreci. Iznenadjujuce, tako je i zapoceo svoju “bajku” koja se s pravom danas smatra klasikom i pripada antologiji Francuske knjizevnosti. Poslije vrlo razumnog objasnjenja zasto je jos u djetinjstvu odustao od “sjajne slikarske karijere”, pisac se u ulozi pripovjedaca, mnogo godina poslije toga nalazi u sred Sahare ocajnicki pokusavajuci da popravi svoj avion kojim se tu srusio. Odjednom, niotkuda, u sred te nedodjije pojavio se… pa, mali princ. Od svega sto se u takvom trenutku od jednog malog decka ocekivalo, on je samo tiho rekao: ”Molim vas… nacrtajte mi ovcu” i… koliko god to apsurdno djelovalo pilot izvadi iz dzepa list hartijei naliv pero…
Ako ste ovu odu ljubavi i samoci, tugi i sjecanju na djetinjstvo procitali nekad davno nece vam skoditi da joj posvetite jos sat vremena i sjetite se djeteta u vama i toga koliko ste “odrasli” postali. Jedini problem ovog djela je sto vam poslije citanja glavna preokupacija postaje razmisljanje o tome: ”Da li je ovca pojela ruzu?"
No comments:
Post a Comment