Crapy Theories #1

Kad sam bio dijete, u Podgorici, nije bilo neke svakodnevne zabave. Slomili bi smo po koju granu tu i tamo, upadali kroz otvorene prozore skole, jednom u pola godine… Ali da svakog dana zabavljamo sebe necim tako - ne. Sve sto sam mogao da radim sa svojim najboljim drugom je da sjedim na klupi i gledam auta koja prolaze. Podgorica je tada bila, a i sada je, kao neka velika galerija najnovijih tipova automobila. I dijete je moglo uzivati u tome, da danas vidi reklamu najnovijeg Mercedesa, a vec sjutra vece da, ono sto je juce bilo na satelitu, sad vidi i uzivo. Naravno, ni tada, a ni sad, poslije desetak godina mi nije jasno, kako ta auta dospijevaju, pravo sa reklama u malu Podgoricu. Cini se kao da, kad je u pitanju sverc, Crna Gora oduvijek bila dio (kriminalne) Evrope. Kladim se da su medju starim crnogorcima postojali, slicno danasnjim, sitni mafijasi, koji su kroz Podgoricu dilovali hasis i “najnovije” konje od Turaka. Zamislite kako je to bilo komicno tada: sjedis i vidis kako neki sitni, “nabildovani” crnogorac, kum nekog serdara svakako, u zategnutoj narodnoj nosnji, klopata na nekom misicavom, crnom, konju - dvosjedu. Naravno, prolazi onom ulicom (koju su tada zvali nekako drugacije, jer ne vjerujem da su toliko brzo uspjeli da joj nadjenu ime Gospodara) polako, polako, razgledajuci okolne djevojke kako se domundjavaju i bacaju one poglede (nikad nisam utvrdio jesu li ti pogledi namjerno tako providni ili su oni kojima su upuceni toliko jednostavni da ne provaljuju tu providnost, ah, ali, ah, to je druga, duga prica). Jedino mi nije jasno kako su trubili svaki cas na tim konjima. Mora da su pucali iz onijeh dzeferdara, kako li - BANG! “Dje si kraelju?!” BANG! BANG! “Aeo, ti?!”…

Elem, nisam htio da stignem dovde, vec mnogo, mnogo ranije da se zaustavim- kod onog sjedenja I gledanja auta. One stvari koje zavolis, nuzno ili ne, kad si mali, rijetko se promijene. Tako ni neku noc nisam mogao da se oduprem starim porivima, pa sam sjeo sa drugarima i uz kiflice posmatrao auta. Zbog svih ovih “evropskih integracija” i slicnih tokova, u Podgorici vise nije iznenadjenje vidjeti najnovije marke automobila. Valjda sam se toga I nagledao. Ali ljudi, ljudi u autima - njih se u ovom gradu nikad ne mozete nagledati. I posto sam I sam poceo da vozim od nedavno, necu da pricam o onima za volanom, jer bih tako morao I pricati o sebi, a mislim da je I ovo previse sto govorim. Ne, ne pricam o kvalitetu ljudi u autu, sad pricam o kvantitetu. Zagledan, dakle, u automobile koji prolaze, provaljujem da je skoro nemoguce vidjeti vise od dvoje ljudi u autu. Poslije svakih petnaestak auta, prodje po jedan u kome je mozda 3 ili 4 ljudi. Oduvijek sam dozivljavao auto kao nesto sto kupis, kako bi mogao da okupis drugare sa raznih strana grada - natrpate se u auto i picite svuda. Ali ne, sad djeluje kao da je svaki auto covjek za sebe, pa umjesto da se potrpaju njih nekoliko u auto, sad ide svako svojim vozilom da se nadje sa ekipom u kojoj je, opet, svako u svom vozilu i onda tako setaju autima. Bas kao nekad sa konjima. Steta jedino, sto im je tehnologija omogucila trubu u autu, pa sad umjesto da pucaju u vazduh kad se javljaju, pucaju u… ma pucaju dje stignu. Vise je pistolja, za pasom, sad, nego onda kad su im stvarno trebali (ako se moze uopste za takvu stvar reci da je potrebna… ikome… ikada).

I eto sta dobijate, sve je vise mrtvih iz tih pistolja I sve vise zgazenih tim vozilima.